Oslik kao priča o Ugarskom Kraljevstvu

Povijest višestoljetnog obrazovanja elite Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva i svojevrsni likovni dokaz određenih hrvatskih težnji o državno-pravnom i nacionalnom identitetu u 17. stoljeću predstavljeni su u osliku prostorije refektorija Ilirsko-ugarskog kolegija u Bologni. Pomno razrađena ikonografija koju je oko 1700. naručio rektor kolegija i zagrebački kanonik Petar Črnković, a financijski potpomogao zagrebački biskup Stjepan Želiščević, prvi je put detaljno obrađena u monografskom djelu o bolonjsko-hrvatskim slikama.

Sveti Emerik, dux Sclavoniae i sveti Budimir sa svoda Kolegija / Snimio P. Mofardin, IPU

Collegium Hungaricum et Illyricum osnovao je 1553. Paulus Zondinus, naslovni biskup risanski, kako bi hrvatskim i mađarskim klericima i plemićima sa širega područja Zagrebačke nadbiskupije (ali i dalje na istok od Požege pa sve do ušća Drave u Dunav) omogućio sedmogodišnji doktorski studij. Nakon temeljita, ali i katolički pravovjerna obrazovanja iz teologije, rimskog i crkvenog prava, filozofije i medicine, ta novoformirana elita Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva po povratku u domovinu nerijetko je obnašala dužnosti biskupa, bana, kanonika i pravnika. Od 1690, izgradnjom nove zgrade Kolegija na Via Centrotrecento, među studentima će prevladavati Hrvati, što će slijediti i sve češća uporaba imena Illyricum-Hungaricum ili samo Illyricum. Kolegij je 1781. ukinuo car Josip II, a zgrada je ubrzo bila iskorištena u druge svrhe.

Istraživanja bolonjskog Kolegija i oslika započela su identifikacijama oslika koje je 1895. izveo Ivan Krstitelj Tkalčić na temelju korespondencije rektora Črnkovića i biskupa Želiščevića. Važna je i monografska studija Rosine Wolf o slikaru Gioacchinu Pizzoliju iz 1929. te studija o povijesti Kolegija Pétera Sárközyja iz 1988. Daniel Premerl u uvodnom se dijelu kratko osvrće na umjetnika Gioacchina Pizzolija (1651–1733) te revalorizira njegov rad na zidnim slikama koje su ga afirmirale u Bologni, a spominje i (više ili manje uspješno provedene) restauratorske radove na oslicima u 19. i 20. stoljeću.

Izd. Leykam international, Zagreb, 2014.

Nakon općenitog objašnjenja rasporeda pojedinih prikaza autor prelazi na detaljnu ikonografsku analizu i interpretaciju oslika počevši sa svodnim slikama nazvanim Apoteoza nastanka Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva i kršćanskih početaka njegovih dviju nacija. Središnja tema S. LADISLAVS REX VNGARIAE REGNA ILLYRICI A SORORE LEGATA HAEREDITATE ACCIPIT (Sveti Ladislav, kralj Ugarske, nasljedstvom prima Ilirska kraljevstva što mu ih oporučno ostavi sestra) prikazana je na svodu, a tekstualno je opisana i u kartuši. Dok s desne strane kraljica Jelena leži na samrti, s lijeve strane u prostoriju ulazi kralj Ladislav s pratnjom. U sredini se nalazi dječak koji Ladislavu nosi krunu Ugarskog Kraljevstva. Prikaz oslikava ideologiju i političke stavove hrvatskih staleža i zagrebačkog kaptola o poziciji i pravima Trojedne Kraljevine i Ugarske unutar kraljevstva sv. Stjepana. Prema njihovu mišljenju, legitimnim prijenosom krune (nasljednim pravom s jedne dinastije na drugu), kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije dobrovoljno su se pridružila Ugarskoj (regna incorporata) te bi trebala uživati ravnopravnost. Jedinstvenost je svodnog oslika u izboru specifične ikonografske teme unutar svjetovnoga prostora te u mediju i dimenzijama u kojima je izveden.

Ispod središnjeg prikaza, u kutovima unutar četiri ovalna medaljona, prikazani su hrvatski i ugarski sveti kraljevi i prinčevi. Najvažniji literarni predložak za njihov (ali i središnji) izbor i prikaz jest djelo hrvatskoga novovjekovnog povjesničara i kanonika Jurja Rattkaya Memoria regnum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae. Vizualni predlošci preuzeti su s frontispisa (prednaslovnice) Rattkayeve knjige, rad majstora Subaricha, ali i korica biskupa Aleksandra Ignacija Mikulića. Premerl detaljno objašnjava razloge izbora upravo tih ikonografskih rješenja te ih čitatelju predočuje zajedno s predlošcima. Tako je sv. Budimir (Svetopelag), „kralj Ilirika i apostol“ izjednačen sa sv. Stjepanom, ugarskim kraljem i apostolom, a sv. Ivanu Pustinjaku „sinu kralja Hrvatske“ pandan čini sv. Emerik, sin ugarskoga kralja. Autor naposljetku zaključuje da je značenjsko ravnanje simboličke moći u prošlosti odraz želje za ravnotežom političke moći u sadašnjosti.

Politički ikonografski program upotpunjuje tzv. galerija znamenitih ljudi (Galleria degli uomini illustri) koju čine „ilirski“ pape, sv. Gaj i Ivan IV, zagrebački sveci, sv. Kvirin i bl. Augustin Kažotić, hrvatsko-ugarski kardinali branitelji vjere i domovine, Juraj Utišenović Martinušić, Leopold Kolonić,  Toma Bakač te Juraj Drašković. Za sve njih autor ističe ilirsko-ugarske poveznice i zasluge zbog kojih su se našli među braniteljima ilirskog (hrvatskog) identiteta i suvereniteta. Pribraja im i nesačuvani prikaz Bogorodice, zaštitnice Ugarske i Ilirika uz pretpostavku da bi to mogao biti prvi put da se takav oblik čašćenja Bogorodice povezuje s Hrvatskom.

U posljednjem poglavlju autor problematizira važnost pitanja naručitelja i idejnoga začetnika bolonjskog oslika. Dokument koji u cijelosti prenosi potvrđuje narudžbu rektora Črnkovića i potporu koju mu daje zagrebački biskup Želiščević. Knjiga Bolonjske slike hrvatske povijesti, kao analiza likovne manifestacije jednog političkog programa i jasne propagande naručitelja, služi kao dodatni izvor za razumijevanje hrvatske političke situacije u ranom novom vijeku. Osim formalne naobrazbe koju su primali, studenti su svakodnevno bili podučavani i o ilirskoj povijesti a freske su im predočavale simboliku političkog i vjerskog utemeljenja Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. Opisani ikonografski program iz refektorija prvi put je u knjizi detaljnije obrađen i u cijelosti publiciran.

Ako bolonjske slike shvatimo kao povijesne dokumente vremena, tada knjiga Bolonjske slike hrvatske povijesti. Politička ikonografija zidnih slika u Ilirsko-ugarskom kolegiju u Bolonji može poslužiti kao priručnik za njihovo razumijevanje svim budućim istraživačima hrvatske novovjekovne povijesti i umjetnosti. Zahvaljujući tom djelu, povijesnopravni  odnosi Hrvatskog i Ugarskog Kraljevstva u ranom novom vijeku ispričani u refektoriju današnjeg Fondazione Venturoli u Bologni dobivaju dosad neistražena simbolička svjedočanstva u kojima se očituje i potvrđuje njihova snažna aktualnost u povijesnoj situaciji ranoga novoga vijeka.